Koliko god se trudio, upoznavao ljude, ulazio redovno u najdublje pore njihove duse, ogoljevao ih uz blag osmijeh, citao im proste misli kao i njihove niske nagone, sujetu i zlobu, koliko god sijede svake godine sve lakse trazile svoj put sa strana izboranog cela, ljudi su ga uvijek iznova cesto nalazili nespremnog. On jedonostavno nije zelio da nosi one njihove teske stitove svakog suncanog dana. Nije htio da bude kao oni.
Hodao bi go po plicaku…
Pobacao bi oklope onako usput, pa gazio. Izbjegavao je putem lose, nalazio dobre, ali i krocio sve dalje. Sve dok se ne vidi ni odakle je krenuo. A, kad ga konacno opkole zli, a ostave dobri, pustao bi da se svi dobro istresu, ugrizu gdje zele, popljuju, izbale, pa obrisu krvave usne.
Nekad je i boljelo, danas vise ne. Hodio bi onda nazad uspravno, kao da ni jedan ujed vise ne osjeca, kao da ni jedan oziljak nece ostati, kao da ne krvari. A, dusa bi, svaki put kaskala dan kasnije. I kupila, pa nocu brizno lijepila odgrizeno meso tako da bi svaki sabah uvijek i iznova izgledao potpuno isti.
