Odavno ne cuh ove zvuke. Prvi put prije tacno 20 godina, u vozu iz Linkopinga za Oskarshamn na istoku Svedske. Brat pored mene, te godine punio je 18, jedino moje sto mi osta 1993. Prvo smo izuljali sjedista u busu do Malme. Kod rodbine da slavimo Novu godinu, prvi put van Balkana. Bus u sabah iz Amsterdama. Walkman u ruci, usi bride od siline i razlicitosti zvukova. U Svedskoj svud ona bjelina i samo sume, satima samo visoki borovi, snijeg i sunce. Cekaju nas stric i strina i Ela. Na granici nekoj posvadjah se jer su htjeli otvarati poklone (od 2003. ja sad njih kontrolisem…). Te, kud cemo, kome idemo? Da necemo ostati?
Eto, ba, necemo…
Rat u Bosni bjesni. Moji jos dole. U meni tek progrmio, a klicu pustio. Po kricima iz Omarske na bubnjicima tek prve kraste, po slikama prva, rijetka magla pred ocima. Dug je bio put
I pola zivota u putu prodje. Proputovah od tada, Evropu pogotovo.
I jos bih. Al’ da opet ja biram muziku
http://www.youtube.com/watch?v=04EShclPAa0
