Jos jedno, zadnje, vece u Stambolu. Prazan. Izgubih opet (istina) malu bitku sa zivotom, sa samim sobom. A, vece se tek ukazuju. Sutra, inshallah na Huseinov mezar.
Vuce me, kao i Tomasica u oktobru.
Citam danas poruke, obicne i teske, ljudske …sudbine ucrtane u njima, skrivene u rijeci i ono izmedju redova. Slusam veceras valove na Bosforu, gledam ljude, djecu, kako prose po trotoaru, mole da izglancaju cipele, one druge kako s ponosom kroce na stiklama ili u odijelima… Gledam i Pavica nad grobnicom, planuh neko vece preko telefona zbog one ‘sahrane’, zato je spustio. Kaze i Mirso da ga je sreo danas, prije Tomasice. Pomjeri se brdo. Istina, malo, al’ mrdnu.
A, sad idu i svi silni, patriotski komentari… pa nekad mislim da ni sami vise ne znamo dal’ bi srali il’ bi jeli, ali uvijek nam neko ili nesto ne valja…
‘Boze, kako su ljudi nesretni", rece Tijana, a zapisa Mesa
Volim ovu stvar. Vrati me u vremenu i prostoru, u seher Sarajevo i april 2010. Volio bih da je drugcije. A, ne znam vise ni sam sta…
Porazgovarah sinoc i s ocem, lijep, dobar glas… Tek kad se cujemo shvatim koliko mi nedostaje i znaci.
Porazgovarah sinoc i s ocem, lijep, dobar glas… Tek kad se cujemo shvatim koliko mi nedostaje i znaci.
Mislio sam jutros opet hoditi uz vodu do Ejup dzamije, ali svjetlo me poklopi, snovi nesvakidasnje jasni potamnise bjelinu jastuka. Slike se isprepletose i ostase za vjecnost. Ruka je u ruci, oci se smjeskaju, cakle, iskre do na pola puta, pa nazad. Ispunjene sad, zedj konacno ugasena. Pijane, opijene. Glas i tisina, pa i rijec na brzinu ispisana znace isto. Ne znace.
Ruze svud okolo. Zidovi ih puni, a oci one iste, a druge. Ne treba i ne moze se sve ni reci…
Nespreman na jos jedan megdan sa vlastitim porazima. Niti mi se bije, taman da je i lakse opet udariti.
A i kisa je… nek’ pada, nije odavno ovako
