Novele o malim divovima i velikim patuljcima

Ovo je dnevnik, pisan 12 ili više godina kasnije. Pišem, jer nekad nemam šta radit', a i 'najobičniji potez olovkom od trajnije je gradje od svega što je u čovjeku mesnato'.

18.11.2013.

Tomašica konačno

Pise: NADJA DIKLIC, SLOBODNA BOSNA BROJ 887

 

Tomašica: Najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata

Pod Kozarom grob do groba...

Masovna grobnica „Tomašica“ u kojoj je prema prvim procjenama Instituta za traženje nestalih. ukopano između 600 i 800 tijela većinom prijedorskih Bošnjaka, ali i Hrvata zvjerski pobijenih 1992. godine najveća je masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U momentu kada objavljujemo ovaj tekst, iz „Tomašice“ je uzvađeno 425 posmrtnih ostataka, od čega su 274 kompletna tijela.

I dok su tisuće preživjelih Prijedorčana gledale u kozarska brda, ravnice tragajući za svojih najmilijim, djecom, majkama, očevima, braćom, nanama, dedama.... Ni slutili nisu da ih njihova krv i njihove kosti dozivaju samo 15 minuta vožnje od centra ovog potkozarskog grada, da gledaju u njih, a ne vide ih.

Trebalo je 21. puna godina da proradi savjest nekog srpskog vojnika da konačno kaže i prizna, da smiraj napaćenim dušama koje godinama uzaludno traže nestalih 800 Prijedorčana, svirepo pobijenih ljudi, ukopano iznad njihovih glava, pod ovim bosanskim nebom, zakopano ispod vještačkog brda, tako da im se sav trag zatre.

No „Tomašica“ sada vrišti i opominje glasnije i jače iz mrtvih usta ubijenih, nego glasovi svih živih koji uporno tvrde da se na području općine Prijedor nije desio genocid. A genocid je riječ zbog koje još uvijek u Prijedoru možete od lokalne vlasti zaraditi krivičnu prijavu.
U teoriji političkih nauka, postoji tačno 24. definicije genocida. Prema mišljenjima ovdašnjih i svjetskih sudova – Prijedor nije ispunio nijednu.
A kako je sve počelo? To možda nikad nećemo saznati, jer do sada niko nije ni u BiH ni u Hagu, odgovarao za organizovanje ili komandnu odgovornost za ubistvo tri i pol hiljade Bošnjaka na području općine Prijedor.

Par presuda koje su izrečene nisu definirale sistematsko ubijanje koje je trajalo tri godine nikako drugačije nego kao ratni zločin. Ni Generalštab Vojske RS, ni općinska vlast, ni ratni Krizni štab.
Onaj isti Krizni štab koji je naredio Bošnjacima na području općine Prijedor da na prozorima moraju držati bijele čaršafe i oko ruku nositi bijelu traku. Da se zna ko su. Ova naredba, koja nije upamćena od jevrejskih „žutih traka“ iz vremena nacističke Njemačke, dovela je do etničkog čišnjenja na području općine, a oni koji su preživjeli – poslati su u logore Trnopolj, Keraterm i Omarska.

„Slobodna Bosna“ obišla je najveću masovnu grobnicu u Europi... Dok smo išli kao „Tomašici“, svoju priču priča nam Mirsad Duratović, koji se nada da će svojih desetoro članova porodice naći gore na Tomašici. Od početka ekshumacije, ide na „Tomašicu“ svaki dan. Tijela su godinama bila prekrivena glinom, koja ih je „očuvala“ od raspadanja, tako da su sada u fazi mumifikacije ili saponifikacije, u zavisnosti koliko su bili u blizini vode.
Duratović svakodnevno ide od „Tomašice“ do Sanskog Mosta, gdje se tijela  odlažu, čekajući čišćenje, obdukciju, DNK analizu.... Neka od njih se mogu i prepoznati, jer osim karakterističnog mrtvačkog crnila, imaju nokte, kosu, zube...

A Duratović traži svojih desetoro.
- Imao sam 17. godina kada su nam ušli u kuću, u moje selo Bišćani. Tu su mi ubili oca, tri strica, strinu, starijeg stričevića, odmah iza kuće. Nanu i dedu su mi ubili u kući. Mene i brata, koji je imao 15. godine uzeli su kao „živi štit“ i poveli nas prema autobusima koji vode za logore. Usput smo stali kod neke kafane... Vojnici su tražili od nas da im prespemo alkohol u flaše. Mom mlađem bratu su rekli da im više ne treba, da ide kući. I otišao je. Nije stigao ni na pola puta, ubila ga je druga četa vojnika. Mene su prvo odveli u prijedorske logore, a potom na Manjaču. Odatle sam otišao u Njemačku i vratio se u Prijedor. I bit ću tu, na svome, dok ih ne nađem i ne strpam u mezarje, pa ih propisno sahranim kao ljude, naglašava Duratović.
A koliko bosanskohercegovačke javnosti zna da za etničko čišćenje jednog sela, poput ovog Duratovićevog treba nepuna tri sata? E, za ta nepuna tri sata u Bišćanima je ubijeno 250 ljudi, među njima žena i djece.

Priča se da je jedna nana, kada su joj izveli svu porodicu napolje, poslala unuku u kuću, rekavši joj: Idi po majku, da i ona ide s nama... Čemu li se nadala nana izgovaravši svoje posljednje riječi, dozivajući snahu da ne zaostane za porodicom, da ide sa njima? Humanom preseljenju u Prijedoru? Ono što je kćerka našla na posljednjem spratu kuće bila joj je majka, silovana i zaklana.
Put kojim putujemo prema Tomašici, star je i neasfaltiran... Osim Dautbašića, sa nama je i sekretar prijedorskog Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić... Pričaju da su čuli da je ovaj isti put danima prat, ne bi li se saprala krv ubijenih dok su ih vozili ka „Tomašici“. Prolazimo kroz etnički čista srpska sela... U kojima žive ljudi koji su morali vidjeti kamione i krv koja je ostajala za njima danima... Vidjeli, čuli i ćutali 21. godinu.

Musić nam pojašnjava da su prijedorski Bošnjaci ubijani u kućama ili ispred njih. Poslije „čišćenja“ svakog od sela, preživjeli su odvođeni u logore, a mrtvi tovareni u kamione i voženi ka „Tomašici“.
- Prema našoj evidenciji, trenutno imamo blizu 900 nestalih Prijedorčana. Ako dragi Bog da, barem ćemo još pola naći gore, govori Musić. Zadnje selo kroz koje prolazimo su Busnovi. Odatle je i bivši poslanik SDS-a Borislav Bojić. Samo stotinjak metara dalje putem je i „Tomašica“. Nepunih 50 metara vazdušne linije.
A ako igdje na svijetu trenutno postoji strašnija i mračnija jama, za nekoliko minuta stojimo iznad nje. Već na 30 metara dalje, ne mora se ni prilaziti bliže, vide se bijele vreće i udiše miris smrti. Onaj miris koji se jednom osjeti i „miriše“ kroz čitav život. Miris ljudskog tijela koje se raspada. Na terenu su bh. istražitelji i ICMP... Rade zajedno. Dva bagera pažljivo razgrću zemlju oko „Tomašice“, da ne bi oskrnavili tijela, ako ih ima i van naznačene jame... Jedan je dala država BiH, drugi plaća rodbina... Cijevi izvlače vodu iz jame, nekada bivšeg rudnika, koja izvire iz podzemnih izvora koji se otvaraju kako se skida sloj po sloj zemlje... A ispod svakog novog sloja je čitav red mrtvih, odnosno jedno selo, kako dobacuju oni koji tu čekaju da vide nešto od mrtvih, najvoljenijih koje čekaju 21 godinu (tabakeru, ličnu kartu, košulju, bilo šta... nadu).
Zaštićeni izvor, koji je rekao da ispod Tomašice ima još ubijenih, tvrdi da je dubina najmanje 12 metara.

Doktor Mujo Begić, član Instituta za nestale osobe pojašnjava kako je sve ove godine „Tomašica“ ostala neotkrivena.

- Prvo izmještanje grobnice na „Tomašici“ bilo je još 1993. godine. Tada je Vojska RS po naredbi vlasti u Prijedoru, otkopala površinski sloj i premjestila u „Jakarinu Kosu“, bivši rudnik „Ljubija“. Odatle smo već ekshumirali 373 tijela. 305 smo identificirali i ukopali. 2004. godine izvadili smo još 24, a 2006. godine još deset tijela. Sada se pojavio izvor koji nam je pojasnio kako je sve rađeno i počeli smo da kopamo... Prema mojoj procjeni, a tako nam je potvrdio i izvor, u „Tomašici“ je bilo 900 ljudi, ako ne i više. Lokalna vlast je prema našim saznanjima, kada su vršene masovne egzekucije angažirala od tri do pet ljudi i resporedila ih u šest ekipa, da kupe tijela pobijenih i dovlače ih ovamo. Svaki dan su tijela kupljena u kamion i zakopavana ovdje, a potom je na njih stavljan jedan sloj gline. Ja se iskreno bojim da mi ovaj posao nećemo završiti ni u narednoj godini, jer je ostalo još rada na ekshumaciji, a potom i DNK analiza. Radim na ekshumacijama godinama i smatram da će „Tomašica“ biti največa masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata, kaže za „Slobodnu Bosnu“ Begić.
Na naše pitanje, šta ako se brojke ne poklope i ne ekshumira se još 200 tijela koja nedostaju prema evidenciji, Begić kaže: „Vraćamo se na Jakarinu kosu“.

A ova lokacija je „idejno rješenje“ načelnika prijedorskog Kriznog štaba. Naime, u ratnim dnevnicima načelnika Generalštaba Vojske RS Ratka Mladića, prepričava nam predsjednik Instituta za traženje nestalih Amor Mašović, navodi se da se Mladić nije htio uplitati u „Tomašicu“ kada je lokalna vlast, odnosno policija tražila pomoć Vojske RS.
- U dijelovima dnevnika komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića navodi se da je Simo Drljača, načelnik prijedorske policije 1993. godine, tražio pomoć od vojske da ukloni oko pet hiljada muslimanskih leševa koje su ranije zakopali u rudniku Tomašica kraj Prijedora. „Drljača bi da to utrapi vojsci“, piše Mladić, i da se leševa "reše spaljivanjem, mlevenjem ili na neki drugi način", navodi nam Mašović citate iz Mladićevog dnevnika.
On dodaje da je Milošu Jankoviću, nekadašnjem šefu Odjeljenja veze i kriptozaštite u prijedorskoj policiji na suđenju Mići Stanišiću, prvom ministru policije bosanskih Srba i Stojanu Župljaninu, bivšem načelniku Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka, predočen ovaj dio dnevnika. No, Janković je ustvrdio da za to nikada nije čuo i da mu je "cifra prevelika".
- Tokom suđenja pripadnicima interventnog voda prijedorske policije za masakr počinjen na Korićanskim stijenama dokazano je učešće prijedorske policije kako u masakru tako i u pokušajima sakrivanja tijela ubijenih. Pokušaj uklanjanja tijela je čak i sniman kamerom prijedorskog SUP-a. Danas je ovaj snimak dostupan javnosti, naglašava Mašić.
Doduše, navodno u izvornim dnevnicima sada haškog zatočenika, osumnjičenog za genocid, u koji će se prema tadnašnjim vijestima uvrstiti i „Tomašica“ stoji da je Mladićev odgovor bio:
- Vi ste jeli ta go..a, sada ih sami rješavajte, navodno je rekao Mladić Drljači.

Onda je lokalna vlast raspoloživom mehanizacijom prebacila 373 tijela u sekundarnu grobnicu, rudnik Ljubija, da bi potom minirali rudnik i srušili ga na leševe!

I dok slušamo priče na „Tomašici“, okupljeni Prijedorčani komentiraju kako je sramota da jedan bager plaća porodica... Da je sramota države da još niko osim Eldara Jahića, koji vodi iskopavanje i koji nas je ljubazno primio i pojasnio nam kako se iskopava „Tomašica“ iz Tužilaštva BiH nije došao. Nije došao ni glavni tužilac, ni šefica odjela za ratne zločine...
Kontaktirali smo i Marka Pavića, načelnika općine koja je sada načelnik općine i sa največom masovnom grobnicom, ali i poznati negator svih zločina na području Prijedora.

U izjavi za BN TV Pavić je kazao da je „Tomašica“ mjesto gdje su ljudi „sahranjeni“, nevješto izražavajući svoji žalost porodicama.
No, ako su ljudi „sahranjeni“, kako je to opisao Pavić, zašto se grobnica krila 21. godinu? Pitali smo ga da li će otići na „Tomašicu“ da kao načelnik općine vidi da li treba kakva pomoć ICMP i bh. Institutu? Da li će otići da vidi gdje su mu „sahranjene“ komšije, školski drugovi, prijatelji iz osnovne ili srednje škole...
- Ne mogu vam ništa odgovoriti, bio je jedini komentar Marka Pavića, načelnika općine Prijedor i istog onog načelnika koji na spomen riječ „prijedorski genocid“ prijeti krivičnim prijavama.
Dok sjedimo i pričamo sa Duratovićem i Musićem, dolaze Prijedorčani, dolaze izbjegli Prijedorčani iz Sanskog mosta... Gledaju i čekaju.

Među najmorbidnijim stvarima koje su do sada našli u masovnoj grobnici jeste „dozvola“ ubijenom čovjeku koju je izdao Krizni štab u Prijedoru da može otići doktoru! No to nije sve.
Prije par dana, pored jednog tijela, nađen je i ekshumiran mrtav pas! Ovo je jedna, ako ne i jedina takva grobnica, koja aludira na zloglasnu ustašku naredbu Maksa Luburića: Idite, ubijte sve srpsko, pa čak i pse! I dok je cijeli svijet mislio da se zločini poput ustaških za vrijeme Drugog svjetskog rata neće ponoviti nigdje, oni su se ponovili pred očima cijelog svijeta, koji je nijemo promatrao prijedorske logore i nije vidio ni žrtve u ovom potkozarskom kraju, koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata imalo najviše stanovnika Jugoslovena, muslimana, partizana sa najvišim odličjima bivše vojske SFRJ jer su spašavali svoje komšije Srbe da ne završe u Jasenovcu!
A „Tomašica“ je sada jama... Ispod nas su stotine leševa, nekada ljudi, muževa, braće, stričeva, deda, nana, žena, majki, djece...
Iza nas pedesetogodišnji snimatelj jedne njemačke TV kuće plače i povraća istovremeno... I onda kao bomba odjeknu vijest da je na slobodu pušten Darko Mrđa, osuđen za ubistva Prijedorčana na Korićanskim stijenama. I opet muk... Nevjerica. U gradu gdje je sjećanje na genocid kažnjivo zakonski, gdje nema jedne, jedine ploče koja bi podjećala na strahovite zločine počinjene u Prijedoru, gdje načelnik Pavić zabranjuje okupljanje u znak sjećanja na pobijene, gdje žrtve svaki dan sreću svoje mučitelje, sad se vraća još jedan. Onaj koji je njihove rođake, prijatelje, komšije gurao sa Korićanskih stijena, sa visine od stotinjak metara u smrt, vraća se u svoj i njihov grad. Odslužio je zakonsku kaznu. Ubio je, suđeno mu je i došao je kući prije nego što je majka Hava Tatarević našla svojih šest sinova i muža. Ili drugačije rečeno. Jednog sina, i još jednog, i još jednog, i još jednog....

Od Srebrenice do Prijedora
Ahmetović: Prijedor mora dobiti Memorijalni centar
Povodom otkrića najveće masovne grobnice u Europi, veće i od masovnih srebreničkih, pozvali smo Sadika Ahmetovića, predsjednika Memorijalnog centra Potočari- Srebrenica, da nam prokomentira dešavanja na „Tomašici“ i događaje u svezi nje.
- Na području općine Srebrenice i okolo nje, iskopavanja i dalje traju. Jednostavno ne mogu da nađem drugu riječ nego sramota, da jedan bager, odnosno pola sredstava za ekshumaciju plaća rodbina žrtava. To treba da plati država BiH, kad već znamo da neće ni lokalna, a ni entitetska vlast. To je bruka, da žrtve, uglavnom povratnici i bez posla plaćaju da nađu tijela svojih članova porodice, naglašava Ahmetović.
Općina Srebrenica, za razliku od općine Prijedor ima status grada i međunarodnu presudu da je ubistvom osam i pol tisuća Bošnjaka napravljen genocid na muslimanskim stanovništvom. Osvrćući se na razmjere zločina u Prijedoru, te na broj ubijenih, broj logora, načine ubistava (od kojih je najrjeđe vatreno oružje), segregaciju „bijelim trakama“ Ahmetović smatra da Prijedor mora dobiti mjesto kao i Srebrenica, gdje će se žrtvama genocida moći odati počast.
- Apsolutno sam svjestan činjenice da je Prijedor u Republici Srpskoj, ali i Srebrenica je. Ni nama niko nije htio dati Memorijalni centar, ali i mi smo se borili za njega. Znam da načelnik općine prijeti krivičnim prijavama svima koji spomenu genocid u Prijedoru, ali zločini koji su počinjeni tamo i koji su trajali tri godine, jednostavno se ne mogu okarekterisati drukčije nego genocid. Znam da mi imamo međunarodnu presudu za genocid, a da je Prijedor prošao faktički nekažnjeno... I zato pozivam sve normalne ljude, ne samo Bošnjake, već ljude koje ova tragedija pogađa da se ujedine i da daju sami status Prijedoru  koji mu pripada, ne čekajući sud, ni sudsku presudu.... Porodice moraju imati mjesto gdje mogu obići svoje mrtve, a Prijedor nema čak ni običnu ploču na kojoj piše koliko je ljudi pobijeno. Ako se ovo ne ispravi, Prijedor neće samo ostati mjesto nastravičnijih zločina, već i najveća bruka države BiH, poručuje Ahmetović.
Znam ja nas...
Bahatost i licemjerje na prijedorski način
Dok smo čuteći obilazili „Tomašicu“, sada jamu široku stotinjak metara, sa preživjelim logorašima, ljudima koji traže kosti svojih najmilijih, pored nas je stala djevojka, izvadila fotoaparat i dobacila pratiocu: De, uslikaj me da ima uspomenu da sam i ovdje bila.
Nije je zbunio ni komentar „a da još razbacimo i roštilj i popijemo nešto pa da se svi poslikamo“, dotična je ignorirala ironični komentar, nabacila širok osmjeh i uslikala se. Za uspomenu.
Na naše pitanje, ko se slika pored leševa, odgovorili su nam:
- Pusti kraju, portparolka SDP-a....
A što se tiče političke scene, koja je i estradna u Prijedoru, ovdje se u Skupštini općine i oko gradonačelnika Marka Pavića, ništa nije desilo od 1992. godine. Naime, sve političke partije i pojedinci iz Prijedora čije su stranke u Federaciji BiH, pa bili oni i bivši logoraši, su dio koalicije koja vlada ovim gradom pod Kozarom.... I ne samo to. Toliko su prisni sa  Pavićem, da su u gradskoj općini zaposlili i članove porodica.
Mašović se osvrnuo i na ovaj fenomen.
- Problem su ljudi koji drže Pavića. I dok ga oni drže na vlasti, zaboravljaju da taj isti čovjek nije za dva mjeseca otišao da obiđe grobnicu gdje su mu komšije, poznanici. Odatle i to što „Tomašica“ za Pavića nije najveća masovna grobnica, već mjesto „sahrane“ , naglašava naš sagovornik.
Možda upravo i zato, Pavić komotno prijeti svima koji spomenu genocid. Oni koji se zaklinju pred izbore da će štititi interese Bošnjaka, čim uđu u vlast i pozapošljavaju rodbinu kod Pavića, „zaborave“ i logore i genocid.
Plaketa ostaje kod Pavića
ILH: Osuđujemo sve koje negiraju ratne zločine
Povodom iskopavanja na Tomašici razgovarali smo i sa Zdravkom Šurlanom, generalnim  sekretarom Internacionalne lige humanista (ILH) koja je Paviću dodijelila plaketu o zahtjevu koju je podnijelo više udruženja preživjelih logoraša iz dijaspore, ali i iz BiH da mu se ista oduzme.
- Baš kad ste me zvali provjeravao sam da li je ta plaketa koja je dodijeljena za razvoj lokalne infrastrukture navedena igdje uz biografiju Marka Pavića i nije. To je obično priznanje što je napravio put, ističe Šurlan, navodeći da ratni zločini nemaju veze sa komunalnom infrastrukturom povodom koje je Pavić i dobio plaketu.
Ipak, kao sekretara ILH pitali smo ga šta misli o Pavićevoj izjavi da je „Tomašica“ mjesto gdje su ljudi „sahranjeni“, te o ostalim (ne)djelima ovog plaketiranog načelnika.
- Mi generalno osuđujemo sve osobe koje negiraju ratne zločine. Niko nema prava da se igra sa porodicama preživjelih na ovaj način, naglasio je Šurlan.
Novele o malim divovima i velikim patuljcima
<< 11/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

SARAJEVO '92-'95
"Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo. Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima." Alija Isakovic

BANJA LUKA, MAJ 1992.

"Ljudi i narodi nisu pijuni ni ključevi pa da se premještaju iz džepa u džep. Ne možemo očistiti ni prosijati tako da Srbi ostanu, a svi drugi odu. Ne znam kako će Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik to objasniti svijetu? Ljudi, to o čemu vi govorite je genocid." Ratko Mladic

LOGOR OMARSKA, JULI 1992.

"Ovako nesto je trebalo dozivjeti ali je jos bolje ovako nesto prezivjeti!"
Dr. Esad Sadikovic


BEOGRAD, JANUAR 1995.
"Bez vojne pobede, medjunarodna nam zajednica ne bi nikada dala da podelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer nikada tokom cele istorije nije bilo neke srpske drzave na tom podrucju." Slobodan Milosevic

PALE, AUGUST 1993.
"NE ZNAM kakvi su uslovi u tim logorima. Mi držimo zatvorenike. Mi ih ne ubijamo...
Kada sam imao 30 godina i ja sam izgledao kao oni."
Radovan Karadzic

BEOGRAD, 17. MART 2011.
"Ovde po inerciji i dalje vazi pravilo - nepravda koju smo nacinili drugima je nacionalno junastvo, a zlocin je samo ono zlo koje su drugi cinili nama." Vuk Draskovic

KOZARAC, AUGUST 2007.
"Who the fuck are you to judge me??!!"

SARAJEVO, JUNI 2010.
"Samo jedna lijepa zivotna uspomena dovoljna je da opravda i ono sto je bilo i ono sto jeste i ono sto ce biti."

"Ljubav je kao planina. tek kad se covjek odmakne, sagleda svu njenu velicinu."
Mujo


"Čovjek je za mene poprište borbe niskih instinkata i želje da ostane čovjek.
On je tragično biće koje dolazi na svijet bez svoje želje i odlazi protiv svoje želje, živi u strahu od beskrajne vasione i kratkog životnog preleta, omeđan dvjema nepoznatim tajnama na početku i na završetku života, opterećen savješću koja ga muči ne dozvoljavajući mu da se prepusti razornim i privlačnim snagama svojih strasti, svim nevoljama vučen naniže, a nekom svijetlom iskrom vučen naviše, bez velikog razloga da bude sretan, a često ozaren svojom mišlju ili tuđom ljubavlju, nizak i velik, sitan i uzvišen proklet i veličanstven..." Meša Selimović


ZAGREB, 2004.

“Svijetu je eglen drazi, taman da je blebetanje, od svega sto ruke mogu napraviti”. Miljenko Jergovic

ZAGREB, NOVEMBAR 1918.
"Srljate kao guske u maglu" - Stjepan Radic, pred polazak za Beograd delegacije Hrvatske na proglasenje Kraljevine SHS

SARAJEVO, 2001.
"Sta ti je ovaj svijet? Streses ga sa sebe za cas, kao pas kisu. Zar da zivot provedemo oborene glave k'o junad koju voze na klanicu? Bolje je biti Eso. I sve na svijetu smatrati dostojnim da plane na lomaci nase sprdnje. Sege. Lakrdije.“ Marko Vesovic

USA, 4. JULI 1776.

"We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their Creator with certain unalienable Rights, that among these are Life, Liberty, and the Pursuit of Happiness." Thomas Jefferson


Link za "Prvi cin":
kasaba.blogger.ba/arhiva/2007/12/18

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
537388

Powered by Blogger.ba