 |
Otvori blog |  |
Ovo je dnevnik, pisan 12 ili više godina kasnije. Pišem, jer nekad nemam šta radit', a i 'najobičniji potez olovkom od trajnije je gradje od svega što je u čovjeku mesnato'.
Danas ona zna sta je blog. I ima svoj dnevnik. Ne ljuti se kad k'o fol zelim da vidim sta je napisala, kao neki dan kad sam slucajno bahnuo u sobu. Samo se uljudno smjeska i kaze:
"Ali, tata, to je moj dnevnik." I sve je, naravno, receno. Uz osmijeh odlazim.
Prekosutra ce u razredu prvi put da drzi 'predavanje'. Sama je izabrala da bude o Bosni. Pomogao sam joj kod teksta, a danas isprintao slike Sarajeva, Mostara 1993. (bez Mosta) i 2008., raftinga na Uni, zastavu Bosne i Hercegovine i kartu Evrope (dok nas ima, nek' nas ima, rekao BiH. Dum spiro spero).
A kroz tih 10 minuta price o mojoj zemlji naucila je, nenamjerno, i da je Bosnjakinja. Onako sama od sebe.
"Tata, ja ipak nisam muslimanka, ali jesam Bosnjakinja i Bosanka. Mada volim cuti sarajevske dzamije."
"Dobro, Lejla."
Ni ja ne volim januar. Ali onaj januar 2002. dobio je sve boje svijeta. Kazu da mi tad tri dana osmijeh nije silazio s lica. Ja se samo sjecam nekih fragmenata. Sjecam se da je po rodjenju imala duga stopala i nateceno medju nogama, pa pomislih da je musko. 1 sekund njenog zivota bio sam razocaran. Na tome je ostalo i ostace.
Sjecam se Bocellia i Melodrame u autu, besanih noci. Sjecam se da smo se nasli, onako odmah.
Pamtim i da su mi tih dana sve zene svijeta izgledale kao sestre i majke. Nisam jeo, nisam pio, nisam spavao. A sve bez interneta, bloga i fejsbuka ;)
Maja 2004. bilo joj je tek dvije. Vozili smo suncanog popodneva u Kosarkaski Savez Kraljevine Nizozemske i tamo pokupili 5-6 lopti, kutiju punu dresova i kutiju punu malih kosarkaskih lopti. Sve za Kozarac. Te godine obnavljali smo igraliste. Veze ona nije imala ni gdje smo ni zasto smo. Al' dok sam ja otvorio gepek i ubacio lopte i jednu kutiju, ona se iz druge docepa onih malih, pa ih poce bacati po parkiralistu.
Kako ja u kutiju vratim 2-3 lopte s jedne strane, tako ona izvadi jos par i baci na drugu, pa uz smijeh vikne:
"TRCI, TATA!! Trci, sad su tamo. Tamo!" :)
Ne znam koliko dugo sam tako trcao na sve strane svijeta. A, nije bilo kratko. Znam da sam tad znao da necu zaboraviti. A i zasto bih.
U julu, lopte i dresove potrpali smo u box iznad auta i sprasili za Bosnu. Oduzilo joj se, jedva je izdrzala. A na granici u Dubici, revnosni granicar upita me sta je u boxu iznad. Lejla, sa 2 i po skoci iza mene k'o oparena i izbifla na holandskom: "
"Ballen, meneer, ballen!! - Lopte, gospodine, lopte!!"
"Sta kaze mala?
"Kaze da su lopte gore."
"a ha.
Hajd vozi da vas ne zadrzavam."
Nisam mu smio reci da 'ballen' na holandskom znaci i 'jaja' (kao testisi) ;)
Nakon 5 minuta prema Prijedoru pogledah lijevo. Kozara se lijepo pruzila, pa rekoh.
"Evo Bosne, Lejla."
Zvirnjala je jadna, skoro minut, trazeci nesto drugacije od onog sto je vec vidjela...
"Ma gdje, tata? Ne vidim nista. Gdje je vise ta Bosna?"
Danas puni 10. Zna sta je blog. I zna sta je Bosna.
Sretan rodjendan, Lejla Roos.
http://www.youtube.com/watch?v=ZQe7Kx0M0fA
Citaonica, u kojoj je radila Samka bila je jedno od mjesta gdje se tih osamdestih godina okupljalo i staro i mlado. Samka je pravila najjeftiniju bosansku kafu, a ni pivo koje se kod nje obavezno pilo iz flase, nije bilo skupo. Pivo je kod Samke, ovisno od inflacije, uvijek bilo pola ... necega ;)
Nekad davno, kad u carsiji nije bilo kafica, pa ni asfalta, tu se sastajao 'Kozarac', tako mi je kasnije opricao babo. U citaonici su se za onog starog vakta (naglas) citale (jedine) novine, otud joj i ime.
Tacno ispod nje bilo je predvorje kozaracke kino-sale, s onim 'rimskim' stubovima i balkonom, mozda najljepse stare zgrade u carsiji. Kino-sala sluzila je ne samo za prikazivanje starih, trecerazrednih, jeftinih i davno vidjenih filmova, vec i za pozorisne predstave, koncerte (jos zivo
pamtim sjajni minic i duge noge Dragane Mirkovic dok se prilikom prvog koncerta u Kozarcu vrti po bini, negdje 1985.) i ceste nastupe kozarackog kulturno-umjetnickog drustva.
U predvorju kina, ispod citaonice, Feho, a kasnije Rizo postavice nekoliko stolova za bilijar, kockarskih automata i video-igrica. Kako sam tu cesto zaradjivao dzeparac, prodavajuci zetone, nagledah se svasta i naslusah prica, pogotovo opet - Salkinih.
Besposlicario bi i visio tako danima na Formuli i takmicio se sa Elvisom (Metom) za neprikosnoveno prvo mjesto u carsiji. Njegovo ostro oko pronalazilo je najpovoljniji ugao da u svakoj krivini zavrti volan na najoptimalniji nacin gubeci sto manje stotinki na kocenju. U nekim drugim disciplinama, ovo ili slicno umijece ljudi inace zovu umjetnost, no Salko i njegov soj inace, valjda, na kraju ostaju na margini zbivanja, tako da bi i pojam umjetnik malo ko vezao za njegove kvalitete. Meni ipak prvo pada na pamet bas ta rijec.
Kako su se vremena mijenjala, moderno doba donosilo i vidljive promjene u jugoslavenskom drustvu, tako je i Kozarac pupio i od bosanske kasabe opet postajao grad, ono sto je od
davne 1360. jos prije dolaska Turaka u stvari i bio. Istina samo gradic,, tek 'najveci mali grad na svijetu', kako ga danas sami Kozarcani zovu.
Jedna od tih carsijskih novina sredinom osamdesetih bili su i 'moderni', pa i avangardni filmovi, ukljucujuci i pornice koji su odjednom zapljusnuli Adilovo kino prijeteci da uzdrmaju truhle zidove, a nedugo zatim i kozaracke videoteke. Adil, dobrocudni alkoholicar s nadimkom Hipnos (po istoimenom liku iz Alan Forda), cesto bi na posao dolazio pijan ili bar ‘pod gasom’, pa film okretao
naopacke, sto je vise bilo pravilo nego izuzetak. Dugo nije ni mario za svoj repertoar, tako da su se neki filmovi vrtili bas svake godine, cesto i po nekoliko puta. Poneki bi i bukvalno izgorjeli tokom prikazivanja. Proces topljenja filmske trake njemu je naravno uglavnom promicao, ali ne i publici, koja bi ga drekom budila iz memljivog sna u stolici: “ADIILLLLEEEEE!!!!"
Najveci fazon je bio sto je sve to novo u kozarackom kinu Potkozarje uveo Cani, ali je uvijek pripiti Adil ostao dezurni krivac za sve sto u kinu nije valjalo.
Kako god, nakon sto je osam puta prikazana Kozara, 6 puta svaki film Bruce Lee-a, 3 puta Partizanska Eskadrila, doslo je na red i ‘Duboko grlo’ i ‘Bordelo’. Pornici su postali
stalni repertoar i konacno, uz Canija, a pred sami kraj Adilove karijere ‘pushchacha losih
filmova’ doveli i do rentabilnog poslovanja Kina “Potkozarje”.
No nisu pornici ono sto me ovdje opet vraca prici o Salki, mada ih je i on, siguran sam, kao i svi mi tinejdzeri "s duznom paznjom" odgledao. Salko je, a kako i ne bi, ostao opcinjen filmom "Zid". Ne samo fenomenalna muzika Pink Floyd-a, vec i sama tema filma budila je drhtavu
eutoricnost u njegovom mladom srcu.
Cini mi se, u stvari, da je Zid za Salku bio konacni, ocigledni, neprikosnoveni dokaz, ne samo da nije sam u svom buntu protiv ustogljenog drustvenog kalupa, malogradjanstine i budjavih formi,
vec i ono vaznije, da je bunt kao takav dozvoljen.
Zid ce Cani odvrtjeti nekoliko puta, a Salko naravno svaki put odgledati sve i sekund filma, pjevajuci danima kasnije “Mother”, bolje receno pricajuci je... Posto nije poznavao
engleski, uz prevod filma naucio je tekst napamet, pa kasnije, kao kakav pjesnik
govorio ponosno:
“Majko, mislis li da ce da mi razbiju jaja?”
“Majko, da li da izgradim zid?”
“Majko, da li da se kandidujem za predsjednika?”
“Majko, da li da vjerujem vlastima? “
“Ne boj se bebo, ne placi” “Mama ce te cuvati” ....
“UUUHHHHH Bebo!!”
“Hej, ucitelju, pusti djecu na miru” – viknuo bi tako iznenada uz grohot nakon sto zabije zadnji gol na stolnom fudbalu, trazeci uz osmijeh jos jedan zeton...
Ne znam gdje zavrsi Salko Zuti.
Nakon napada na Kozarac nije se predao. Nakon napada nikad ga vise nisam vidio. Cuo
sam kasnije da je vidjen na nekoj kuci u Brdjanima, selu iznad Kozarca, pucajuci
iz mitraljeza po cetnicima koji su ga opkoljavali. Ne vjerujem da je mitraljez bio njegov. Nije on imao para za to, ali imao je srce da ga uzme i zapuca i ne bi me cudilo da je bilo upravo tako… bolje receno siguran sam da jeste.
On i takvi kao on, kao Kroka, Nermin Svabo, Mirso Bejdin, Hasan Didin, Combe, prepoznali su mrznju i stali na grudobrane iste one zajednice koja ih je najcesce prezirala ili u najmanju ruku odbacivala. Tako je bilo onda i tako ce valjda biti u svakom vaktu.
Sjetih se sad i Sidranovog opisa prepoznavanja zla... necu reci da su Salko i njemu slicni bili 'kozaracka mafija', jer nisu, ali znam da su prepoznali zlo onda kada je to bilo najpotrebnije i ja danas samo mogu reci jedno ponizno: “Hvala. Nek’ vam je rahmet”
"Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – vec
raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog proteklog
rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra.
Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i
eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Činjenica je da zlo ne zasljepljuje
samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrače. Opažanje opasnosti ne
povećava se već se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika većina,
govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo
se. Istina, dobro brojčano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opasnost.
Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta
grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zločina, pa ga time lakše i brže osjete
i prepoznaju.
Zato se ne treba čuditi što su u Sarajevu među prvima oni reagovali, pripremili se i među prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991. godine a s početkom 1992. godine svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće!
Vjerovanje je, izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takođe, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije! Možda i ovdje vjerovanje nadjača saznanje.
Sasvim moguće. Samo ko će to dočekati i kada?"
Abdulah Sidran
http://www.youtube.com/watch?v=wBkTUzKAiXQ
Pisao sam jednom, nesto malo, o Salki. Onom Sinanagicu iz Starog Grada, nazvanom po 'didu' Salihu, kojeg sam znao samo iz prica. Taj dugonogi kozaracki momak izrazito zute kose i crnih, prodornih ociju ostace mi mozda prvi primjer onog mladenackog bunta 'bez razloga', stalnog djecackog hira i nedokucive, naizgled nepotrebne zelje za protestom i pobunom protiv svega sto je ustaljeno, staro, uskladjeno, vec napravljeno i takvo samo zato jer je oduvijek takvo.
Salko je bio zivi primjer neugasive, za sve uocljive zelje za razbijanjem zidova, preskakanjem davno iskopanih sanaca i prelaskom nevidljivih granica. Zeljom koja je onda cesto izgledala sama sebi cilj.
Bio je nekoliko godina stariji od mene, tako da nisam imao priliku s njim provesti onoliko
vremena koliko bi bilo dovoljno za jedan dobar tekst o ovom nezaboravnom momku.
S druge strane, ostavio je svoj pecat svud po kozarackoj carsiji, pa tako i u mom ishabanom sjecanju. A kako jednom rece Mirko Kovac, citirajuci jednog od najboljeg pripovjedaca nasih vremena: "Zivot nije ono sto smo prozivjeli, vec ono cega se sjecamo, kao i nacin na koji se sjecamo da bismo ga pripovijedali". Zato se ja danas i dalje rado, ponekad s tugom, sjecam... pa eto danas i njega.
Salko Kvik, ‘Žuti’ kako su ga zvali, imao je neki cudni, hrapavi, promukli glas i pomalo vragolast osmijeh. Da je malo vise vodio racuna o svom izgledu, vjerujem da bi fizicki spadao pod definciju 'finih' momaka. Po ponasanju, ne vjerujem da je u tu grupu (sta god to znacilo) ikako mogao uci, no siguran sam da se to bas njega najmanje ticalo.
Druzio se sa par kozarackih 'geliptera', od kojih se nekako najbolje sjecam Hendrija, Combeta i Jaze. Imali su fenomenalnu parodiju na igru detekcije iz zagrebacke kviskoteke. Usudjujem se reci da je Salkin legendarni ‘performans’ Djule Pjanicke ili Mrki Muradifa kojeg je 'osno' autobus, preteca sarajevske obale i Audicije. Ako nista zato sto je kozaracka verzija nastala par godina ranije.
Jos jedan, samo njegov biser, bile su njegove precice. Salkine precice nisu bile najkraci, vec najsigurniji put iz Kozarca u srednju skolu u Prijedoru i nazad. Posto se cesto tukao, brzo je valjda stekao i neprijatelje u i oko srednje masinske skole u Prijedoru u koju je polovinom osamdesetih isao. A posto, normalno, ni on nije mogao protiv citave horde malih, osvetoljubivih krvnika (koji ce par godina kasnije cakije i boksere zamijeniti
puskom i kamom), a Salko u skolu nije svaki dan mogao voditi svoje pajdase, jedina opcija bio je izvidjacko-goransko-partizansko-diverzantski komando-pohod kroz prijedorska predgradja, baste i parkove do srednjoskolskog centra.
K'o da ga jos gledam kako, uz onaj vragolanski osmijeh, na izlizanoj seciji kod 'tetke' u citaonici povise kina prepricava sve prepreke koje je i ovaj put spretno zaobisao. U toj istoj citaonici proveo bi sate i sate, puseci i grijuci se uz staru, od vatre iskrivljenu pec na drva. Jer zime kozaracke bile su hladne i nepredvidive, a u to vrijeme za omladinu nije bilo puno mjesta za okupljanje, pogotovo ako nemas prebijenog cveka u dzepu.
A 2. maja, neke godine, tumbali su uz drvene stepenice, promrzli, smrdljivi, mokri do gole koze. Jedan po jedan ulaze u citaonicu, galameci s vrata i opisujuci bucno kako je na Kozari vec danima prolom oblaka.
Nikom normalnom u Kozarcu nije palo na pamet da te godine slavi 1. maj na Staroj Pilani, povise Kozarca, sto je inace obicaj mnogim Kozarcanima. Kisa je te godine lila vec danima, zima se oduzila, a vjetar dan ranije pokrsio grane mladih vocki, pa namocena zemlja danima nije bila ni za setnju, kamoli za piknik, kampiranje ili fudbal na travi. No, Salku i kompu, naravno, ove vremenske neprilike nisu pokolebale (pijanka za 1. maj je planirana mjesecima, a gajbe piva odavno nabavljene u Suljinom podrumu) i kampirali su hrabro i te godine pored Starenice, podno fudbalskog igralista na Pilani sve dok nisu
ugledali dno i zadnje pivske flase, a mali sator pun zakrpa konacno pokleknuo pod tezinom tecnosti kise koja ih je danima potapala. Drhtavih, modrih usana pricali su s nekim ponosom da su jedini odrzali liniju na Pilani i tek 2. maja popodne, kao posljednji (bolje receno jedini) Mohikanci, napustili bojisnicu na Kozari.
Nas par, mladjih, 'pametnijih' s divljenjem slusali smo njihov grohot i pustolovine ne shvatajuci jos sta moze biti tako zanimljivo u kampiranju po nevremenu i hladnoci...
http://www.youtube.com/watch?v=YR5ApYxkU-U
(desno, Kino Potkozarje i citaonica u Kozarcu 80-ih)
Tesko jutro. I hladno.
Jos uvijek je mracno ujutru kad ustajem. Ne da se zima, kao da zna da mi ovakva ne treba. Da mi se neka druga ukazuje.
Htio sam na posao ranije nego inace, bar pola sata, ali ne htjede tijelo. Pa sam poveo i malu u skolu, na putu za stanicu. Cakulali smo onih prekratkih pet minuta do skole.
'Tata, ponesi ti ovu tasnu, teska je.'
Uzimam bez pogovora.
Ni ne salim se vise, kao prije, da ce je jednom sama morati nositi. Pa onda uozbiljim da se svi jednom moramo brinuti sami o sebi. Ne konta jos sta to znaci. Nisam ni ja onda. Samo bi me zahvalno pogledala.
A one male, djavolje, zrele okice kao da kazu: "znam da si u pravu, al' jos sam mala ;)"
Ponekad mi se ucini da je u njoj stara dusa.
Na travnjaku prije skole zacakli se inje. Cini mi se prvo jutro ove zime.
"Vidi, tata, led!"
"Nije, sine, led, inje. To se zove inje."
"Sta je to inje?"
"Nesto slicno ledu, ali nije led. Zamrzla voda na travi."
"Ja mislim da ce sutra tamo da padne snijeg."
"Zasto to mislis?"
"Pa zato sto je sad vec sve bijelo!":)"
Djecija logika...
"Ne vjerujem, Mila.
Snijeg pada svuda, ne samo po travi. I kad pada, puno je hladnije. Ovo je samo inje jer je jutro."
Kod skole, uzela je tasnu, ljubnula mi obraz, pa odtrcala u kratki red pored vrata. Naslonila se nonsalantno i gledala kako u dugom kaputu stojim na sred malog skolskog 'trga'. Kao da nije vidjela djecu oko mene koju inace prati pogledom, trazeci drugarice.
Kao da je bas jutros nije zanimao niko drugi.
A onda, taman kad sam po drugi put pogledao na sat i vidio da voz stize za 4 minuta, potrcala je nazad smijuci se. Cucnuh i brzo rasirih ruke.
Uletjela je kao da se posljednji put vidimo. Skoro smo se izvrnuli na asfaltu...
"Sta je, lopove?"
"Nista, tata. Jos jedna pusa, pa onda mozes ici!"
Male, hladne usne na lijevom obrazu jos osjecam, a i ruke oko vrata
http://www.youtube.com/watch?v=1KDaYeMW-Rg
(ovu stvar cesto voli da cuje u autu)
Na teritoriji Republike Srpske je prema podacima Federalne komisije za traženje nestalih do sada otkriveno preko 500 masovnih grobnica i oko 3000 pojedinačnih u kojima su pronađena tijela većinom Bošnjaka, te Hrvata, Roma, Albanaca i ostalih koje su pobile srpske vlasti tokom rata u BiH. (wikipedia).
Znam da wikipedia nije neki 'izvor' informacija, ali ne vjerujem ni da je daleko od istine. Znam isto tako da je samo u opstini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine i Republike Srpske dosad otkriveno 63 masovne grobnice. U najvecoj u Starim Kevljanima je do 2004. lezalo 456 stanovnika Prijedora, logorasa Omarske. Znam i da je doktor Zeljko Sikora, ljekar, do 1992. zaposlen u Medicinskom Centru Mladen Stojanovic, kao i njegove kolege Pasic (ozenjen Srpkinjom - ako je bitno), Sadikovic (ozenjen Srpkinjom - ako je bitno), Begic, Mahmuljin, Ceric, ubijen (u logoru Keraterm) i jedan od preko tri hiljade i dvjesta ubijenih Prijedorcana, bio porijeklom Ceh. Pitam se danas,kome je (i) on 1992. smetao? Zar nije mogao i danas lijeciti neciju, uglavnom srpsku, djecu? Njega danas brojimo pod ove 'ostale'. Ostale ljekare, profesore, nastavnike, policajce, seljake, radnike, djecu, uglavnom pod Bosnjake i Hrvate. A svi djuture smo/su (bili) ljudi... bar tako nas vode na casovima biologije.
Republika Srpska je omedjena masovnim grobnicama. Kad covjek ne bi poznavao kartu Bosne i Hercegovine, dovoljno bi bilo da vidi kartu masovnih grobnica, pa da odvoji 'srpski deo'. U 'medjupresudi' Milosevicu iz juna 2004. Haski Tribunal 'dogadjaje' u osam bosanskih opstina na teritoriji RS-a (medju kojima naravno i moj rodni Prijedor) okarakterisao je kao genocid. I Mladic i Karadzic su optuzeni za genocid, ne samo u Srebrenici. Ne kazem to ja, niti moj caca, vec sudije, pravnici, nakon iznesenih brda cinjenica o ubijanju civila, silovanju, paljenju, pljacki i progonu po vasceloj republici koja je tad jos bila maloljetna... Danas neko, valjda s ponosom, slavi 20. rodjendan tvorevine koja se zove Republika Srpska. Republika, a nije drzava. Srpska, a nije samo srpska.
Na teritoriji Bosne i Hercegovine ciji je RS dio su danas i od pamtivjeka tri naroda konstitutivna, Bosnjaci, Bosanski Hrvati i Bosanski Srbi. Danas neko, valjda s ponosom, zaboravlja da je na teritoriji danasnje RS u Bosni i Hercegovini do 1992. vijekovima zivjelo 48% stanovnika nesrpske nacionalnosti (po popisu iz 1991.). Danas ih je jos 8% (izvor nepoznat), a i tih osam su tu zahvaljujuci hiljadama povratnika u 'enklave' Kozarac, Prijedor, Janju, Kozluk....
Danas neko, valjda s ponosom, negira cinjenicu da je Bosna i Hercegovina drzava svih njenih naroda, a u isto vrijeme 'kuka' kako je Kosovo srce i nedeljivi dio Srbije jer je Kosovo (i Metohija) 'oduvek' srpska teritorija. S druge strane smatra sasvim normalnim da se RS, iako tek ima 20 i iako okruzena stotinama masovnih grobnica, iako nastala u krvi nevinih, nakon nekog buduceg referenduma (valjda medju onih 92% Srba) i otcijepi od Bosne i Hercegovine.
Danas neko, s jedne strane,prica o 'pravu na referendum' dok s druge krade milione maraka od vlastitog (minus 8%) naroda.
Slobodan Milosevic, vjerovatno najvazniji uzrocnik krvavih ratova na Balkanu u vrijeme kad su se recimo Cesi i Slovaci mirno rastajali 1993. godine (da bi samo 15 godina kasnije opet otvorili granice u ujedinjenoj Evropi), i sam je, na tajnom sastanku Vrhovnog Staba Vojske Jugoslavije u Beogradu, januara 1995. rekao: "Bez vojne pobede, medjunarodna nam zajednica ne bi nikada dala da podelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer nikada tokom cele istorije nije bilo neke srpske drzave na tom podrucju."
Zanimljiva stvar u svemu je i silina kojom se negira sve bosansko. I dva zadnja grada s prefiksom bosanski (Brod i Kostajnica) u RS-u su nakon Dubice, Gradiske, Samca, Novog, 'postali' nesto drugo. Lukavicu (Istocno Sarajevo), Focu (Srbinje), Skender Vakuf (Knezevo), Ostru Luku (Srpski Sanski Most), da ne spominjem... a ko se sjeca da je Mrkonjic Grad nekad bio Varcar Vakuf, Pljevlja bila Taslidza,...?
Na zvanicnoj stranici RS-a, Bosna i Hercegovina, nezavisna, suverena, clanica Vijeca Sigurnosti Ujedinjenih Nacija je tek 'geoprostor' kojem RS pripada. http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Servisi/ors/Pages/Geografski_i_demografski_podaci.aspx
Danas neko, valjda s ponosom, negira bosanski jezik ('jezik bosnjackog naroda'), bosansku naciju i bosansku drzavu.
No o tome, drugi put...danas je, ipak, dan republike.
Za kraj, cesto mi, u ovakvim prilikama, kad sam ocevidac silovanja historije Bosne i Hercegovine kao danas na 20. rodjendan stasite banjalucko/paljanske devojke, padne na pamet niko drugi do Ilija Garasanin, Ministar Unutrasnjih Poslova Srbije u 19. vijeku. Covjek koji je davne 1844. godine, pisuci prvu viziju Velike Srbije na racun Bugarske, Makedonije, Bosne i Hercegovine (ukljucujuci Sandzak), Kosova (tada jos pod Turskom), Vojvodine (tada pod Austro-Ugarskom i pune Madjara, Nijemaca, Ceha, Slovaka), sam otkrio ono sto bosanski 'Srbi' vec desetljecima negiraju: nisu bosanski muslimani, Bosnjaci, poturice, vec su bosanski pravoslavci posrbice. Nikada do druge polovine 19. vijeka u Bosni nije bilo Srba, vec samo autohtonih Bosanaca, Bosnjaka pravoslavne, katolicke ili muslimanske vjere. Prvi 'velikosrbin' Garasanin pise (o nacinu pridobijanja bosanskih Srba za ciljeve Velike Srbije): "Na 'istocnog veroispovedanija Bosnjake' veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak."
Republika Srpska, nacin na koji je nastala, nacin na koji se danas predstavlja, nacin na koji se negira genocid, velica krvnik Karadzic, Mladic, Milosevic,... je najveca historijska sramota srpskog naroda. S bilo koje strane Drine... I bice, dok je svijeta i vijeka
http://www.youtube.com/watch?v=qb5oA75z9B0"amp;feature=related
Republika Srpska će u ponedjeljak, 9. januara, nizom svečanih manifestacija,
uz prisustvo mnogobrojnih zvanica, obilježiti krsnu slavu Svetog arhiđakona
Stefana i 20 godina svog postojanja.
Njegova svetost patrijarh srpski Irinej služiće svetu arhijerejsku liturgiju
u Sabornom hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci uz sasluženje više arhijereja,
sveštenika i đakona.
Predsjednik Srpske Milorad Dodik u Palati Republike dodijeliće odlikovanja
povodom Dana Republike, a potom će u banjalučkoj dvorani "Borik" biti održana
svečana akademija, a u Administrativnom centru prijem predsjednika
Republike.
Na Spomenik palim borcima Vojske RS, na Trgu palih boraca NOR-a, na
Spomen-kosturnici na Gradskom groblju u Banjaluci i Spomenik banjalučkim bebama
biće položeni vijenci, a u Modriči će biti položeno cvijeće na grob pokojnog
predsjednika Srpske Milana Jelića.
U ponedjeljak uveče na fasadi Kulturnog centra Banski dvor biće prikazana
veličanstvena predstava na otvorenom inspirisana 3D tehnologijom tokom koje će
biti prezentovana istorija, kulturna baština, prirodno bogatstvo i privredni
potencijal Srpske.
Dvadeseta godišnjica RS biće obilježena i brojnim sportskim manifestacijama u
Banjaluci.
Turnir u brzopoteznom šahu za seniore i kadete, u organizaciji Šahovskog
kluba Banjaluka, biće održan 8. januara, a mečevi će biti odigrani u Muzičkom
paviljonu u parku "Petar Kočić" sa početkom u deset časova.
U kuglani "Energomont" 9. januara u podne biće održano finale Kupa RS u
kuglanju.
U utorak, 10. januara, u Sportskoj dvorani "Borik" košarkašice i košarkaši
igraće finale Kupa RS, a žensko finale između Mladog Krajišnika i Rudara počeće
u 17.30 časova, dok će se u muškom finalu Igokea i Radnik susresti u 20.15
časova.
Manifestacijama obilježavanja 20 godina Srpske prisustvovaće predsjednik
Srbije Boris Tadić, mnogobrojni zvaničnici iz zemalja u okruženju, te brojne
ličnosti iz javnog, kulturnog i privrednog života RS i BiH.
Radio-televizija Republike Srpske 9. januara posvetiće cjelodnevni program
proslavi 20. rođendana i krsne slave Republike.
"Odredjenim dijelom svoga bica zivimo izvan vremena. Mozda samo u posebnim trenucima postajemo svjesni svoje dobi, a vecinu vremena smo bezvremeni." Milan Kundera
http://www.youtube.com/watch?v=jzy2dgEUOhY
"Rat u BiH je svakako bio najkrvaviji. Ne mogu se zatvarati oči pred činjenicom da su na tom području postojali logori gdje su Bošnjakinje odvođene i silovane. Ta istina mene lično dotiče, i zbog svog porijekla osjetio sam potrebu da se uhvatim u koštac sa duhovima prošlosti, koliko god to bilo bolno. Jer, zbog nekih ljudi koji su izgubili moralni kompas, ili ga nikad nisu ni imali, svi ćemo nositi sramotu dok se vrijeme mjeri. Oni su svojim zlodjelima uprljali sve nas." Goran Kostic
(Goran Kostic; 'In the land og Blood and Honey)
Nekad te zivot samo podere, k'o papir. Nebitno koliko si jak, miran i s obje noge na zemlji. Za dobar cunami ne treba zemljotres
