Novele o malim divovima i velikim patuljcima

Zanimljiva stvar su ta ‘desavanja u Prijedoru’. Ili 'tragicna desavanja'. Ogroman broj prijedorskih Srba koristi ove rijeci kao eufemizam za genocid. Kao da je proradio vulkan iz Kozarackog kamena, pa odnio kuce i 3173 ljudska zivota. Da vulkani jos kako mogu da siluju, ili trpaju komsije u logore, navuklo bi se nekako sve pod definiciju 'tragicna desavanja'. Al' ne moze, jaro.

GENOCID = GENOCID, pa i onaj u Bosni i Hercegovini

Vjerujem da su ‘desavanja’ vrijedna jedne duboke naucne analize. Denis Gratz je vec doktorirao u Hamburgu na tezi elitocida u Bosni I Hercegovini, a kao jedan od najboljih primjera uzeo je Prijedor. Rijec ‘elitocid’ ne znaci samo da su u Prijedoru pobijeni intelektualci, vec opcenito
prvaci bosnjackog korpusa. Pobijeni su lideri koji na neki nacin predstavljaju jednu sredinu. Tako se desilo da je izmedju 22. maja 2012. (dan napada na Hambarine), do nekog 22. augusta 2012. (dana konacnog zatvaranja logora Omarska kada su ubijeni posljednji logorasi, tj. logorasice, Velida Mahmuljin, Mugbila Besirevic i Hajra Hadzic) bosnjacka, ali i hrvatska nacija u
Prijedoru bukvalno i figurativno obezglavljena. U tom elitocidu nisu samo pobijeni doktori medicine, kao Jusuf Pasic, Esad Sadikovic, Zeljko Sikora, direktori velikih firmi i institucija kao Silvo Saric, *Kerenovic, nego i malo ‘obicniji’ ljudi, kao stari Dedo Crnalic, vlasnik restorana Dedo u Starom Gradu koji je planuo vec 30. maja 1992. Dedo je zaklan na Manjaci 7. augusta 1992.,
samo nekoliko sati prije nego ce se prezivjeli Omarske konacno osjetiti sigurnim u stalama i iza bodljikave zice na platou Manjace. U logoru Omarska ubijen je i Sefik Sivac, vlasnik restorana u Kozarcu. Vidio sam jednog vrelog julskog popodneva njegovo veliko tijelo na hrpi od 5 leseva. Nabacali su ih jedan na drugi u obliku krsta na travi izmedju Crvene i Bijele kuce. Sefik je
bacen zadnji, tako da mu se mrtvom tijelo savilo na taj nacin da su noge i
glava vukli zemlji, a straznjica strsila u zraku kao vrh te ljudske, mrtve
priramide.

Ubijen je i Asaf Kapetanovic iz Prijedora, slasticar Ramo, policijski inspektor Mirso Alisic. Ubijen je i dobri Fikret Hodzic iz Trnopolja, prvak Jugoslavije i svijeta u Body buildingu. Imao sam priliku i
cast da kao osamnaestogodisnjak upoznam Fikreta u njegovom fitness klubu u Kozarcu. Sjecam se da me dugo cudila urodjena skromnost i mirnoca tog covjeka, kao i interes, skoro opsesija za oblikovanjem tijela kroz body building i zdravu ishranu. Cuo sam da je Fikret zaklan na kucnom pragu.

Ubijeni su i ili nestali mnogi prijedorski i kozaracki policajci. Neke je u takozvanu razmjenu, iz koje se nikad niko nije vratio, izvodio kolega, Mladjo Radic zvani Krkan. To je onaj debeli policajac na prvim snimcima iz Omarske koji se okrece iza stakla u momentu kad ga hvata kamera. Cuo dam da je Mladjo silovao zene po bosnjackim selima, a bio je kum sa kolegom Bracom Denicem iz
Kozarca. Ni Brace nema… 

I, jebote, zanimljiv je taj mehanizam ‘kolegoubilastva’. Dok su doktori Stakic i Kovacevic predvodili Krizni Stab takozvane Srpske opstine Prijedor, doktori Bosnjaci i Hrvati odvodjeni su u logore i ubijani. Dok su policajci, rezervni ili aktivni, postali strazari po logorima Omarska i Keraterm, njihove kolege postali su zatocenici, a zatim jedan po jedan vodjeni u smrt. Neki, kao policajac Emir Karabasic iz Kozarca, ubijeni su u samoj Omarskoj. 20. juna 1992. Emir, Jasko Hrnic, Eno Alic svojim kricima obiljezice kraj jedne epohe. Kraj suzivota, prijateljstva i tolerancije. Emira je 35 minuta ubijao i ubio bivsi prijatelj, Dusko Tadic, prvi osudjeni za ratne zlocine u Haskom
Tribunalu. Usput receno, odluka Tribunala u slucaju Tadic ce biti od kljucnog znacaja za karakter rata u cijeloj Bosni i Hercegovini jer je Tribunal tada utvrdio da rat u Bosni nije (samo) gradjanski, vec i agresija tadasnje FRJ na Bosnu i Hercegovinu.

Ovih dana, nacelnik opstine Prijedor, Pavic licno se posvetio novim instrukcijama historije Prijedora (vidi pricu: “Prijedorski noj i instruktori pozitivne historije”), kada je na sastanak ‘u svoje predorske odaje’ pozvao predstavnike 8 nevladinih organizacija koje su se usudile obiljeziti dvadesetu godisnjicu

G  E  N  O  C  I  D  A

U  

P  R  I  J  E  D  O  R  U 

1992.-1995!

Chega, chega?? (OVDJE IDE SARAJEVSKO I KOZARACHKO MEHKO CH)

G

E

N

O

C

I

D

A

!

Nakricao ih je (ako neko ne zna sta je ‘nakricao’, neka googla:”nakrichati” sa tvrdo ch) neki dan u svom uredu, te nase predstavnike, k’o sto brizna majka kaze kcerki subotom uvece da se vrati kuci do 11 i ne druzi sa onom komsijinom malom, ‘jer je ganjaju losi momci’.

 Ali, nije genocid nezeljena trudnoca maloljetnice, a nisu predstavnici 8 NVO mladjahna siparica, koliko god se neki djahkad (ovo djahkad sam bio i zaboravio dok me Danis ne podsjeti s onom pricom o chuni i bosanskom jeziku;)), ponasaju kao da su bez kompasa.

Pavic bi tako sad, 20 godina kasnije, da ispravlja ‘krivu Sanu.’ A nasa lijepa Sana ne samo da je kriva, nego je dugo bila krvava. Ni Sanu, niti krvaviju krivu Drinu, pored Dodika, Vasica, Radojicica, Tadica, ne ispravi danas ni iskreni Cedo Jovanovic, a kamoli on, Marko Pavic, sklopocija, kako ga nazva Enver Kazaz. (Ni danas ne znam sta tacno znaci sklopocija, ali osta od Envera taj epitet sinonim za predorskog K jajevic Majka iliti, Pavica (ko ne zna ko je Kjajevic Majko, vidi sarajevsku audiciju na youtube).

22. maja 2012. Neavisne pisu:

Pavić je istakao da to što pokušavaju da urade nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno.

1992. nije bila dobronamjerna ni dostojanstvena, a oprost se moze traziti kad se obiljeze mjesta zlocina, umjesto da se po Prijedoru na svaki ugao postavljaju samo spomenici palim borcima za RS, ukljucujuci onaj u logoru Trnopolje.

I nije 'odredjen broj Bosnjaka iz inostranstva', nego NEODREDJEN, OGROMAN BROJ BOSANACA I HERCEGOVACA, A I HRVATA I SRBA IZ SRBIJE I INDIJANACA SVIH DRUGIH NACIJA SVIJETA!

"IMA DA GA BUDE!"

http://www.nezavisne.com/novosti/gradovi/Pavic-pozvao-Bosnjake-da-se-distanciraju-od-kvaziideologija-142071.html

Nadjoh sta je sklopocija... u Prijedoru se kaze KRNTIJA!

sve se hoce kad se moze

"Oni su željeli jednim igrokazom, mrtvačkim kesama i školskim klupama obilježiti žrtve, a to nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno",ocjenio je Pavić i naglasio da se on lično klanja svakoj žrtvi, ne tražeći da se zaboravi šta se dogodilo, već da se u ime budućnosti, oprašta.

On je na konferenciji za novinare rekao da nevladine, uglavnom bošnjačke organizacije i određen broj Bošnjaka iz inostranstva predstavljanjem današnjeg Prijedora u negativnom kontekstu, nanose veliku štetu suživotu i onome što se želi raditi i uraditi u ovom gradu.

 Jutros ustadoh prije svih, u 7. Obukoh se, spakovah zadnje sitnice u crni kofer pun bijelih naljepnica s raznih putovanja (potvrda) da je kofer ‘security checked’, a i s dva razvaljena tockica. Dok sam silazio, Mila se bunovna ukaza na vratima sobe i uz onaj njen cedni, pospani osmijeh na holandskom promrlja:”Idem piskiti”.

“Dobro, kceri. Dobro jutro.”

“Dobro jutro, tata.”

“Ja jos malo idem u Ameriku”

“Znam”

“Hoce ti faliti tata?”

“Da J”

 Uz kafu, sklanjajuci zavjese dok se ne ukaze slika na ekranu kompjutera, prvo pregledah grupu. Trenutno je 4625 ‘Cuvara Omarske’ na Fejsbuku. Pricam neko vece, zaboravih kome, a i maloprije Aldemaru, Nizozemcu u stolici pored mene (pisem na 11.000 metara iznad Atlantika, letim za Chicago), kad dodajem clanove koje su drugi predlozili u grupu, osjecam se kao prosjak u nekoj zabacenoj ulici u Sarajevu kojem na brzinu u dlan utisnes srebrnasti novcic 1 konvertibilne marke. “Koliko njemu sjedne ta sitna para u prljavom dlanu, toliko meni svaki novi clan u grupu za Omarsku kojeg dodam”.

Adisu to rekoh, sad se sjecam.  

Lijep dan je danas. 30. april. Kraljicin dan u Holandiji.

1972. rodjena je jedna Zorica u koju sam 1989. bio zaljubljen.

Prije 20 godina, 1992., u Prijedoru je poceo genocid, ili, kako jos uvijek uobicava reci nas drcni nacelnik opstine, Marko Pavic, ‘tragicna desavanja’.

 (18. maja imacu jedan duzi telefonski razgovor s njim u kojem mi je izmedju ostalog rekao:”Nemojte koristiti tu rijec. Vi unistavate Prijedor!”

“Gospodine Pavicu, Prijedor je unisten 1992. Mi danas samo zelimo pravo da ono sto se 1992. desilo nazovemo pravim imenom, istim onim koje koriste tuzioci Tribunala u procesu protiv Karadzica i Mladica. Ako Vi kao covjek i nacelnik opstine Prijedor ne zelite da prihvatite da se u Prijedoru desio genocid jer jos uvijek nema pravomocne presude, to je Vase pravo, ali ne mozete uskracivati pravo prezivjelih da tu rijec koriste s obzirom da to iste cine i vrhunski pravnici u Den Hagu. To je najobicnjija sloboda govora, zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom Konvencijom u Ljudskim Pravima koje je Bosna i Hercegovina davno potpisala.”)  

Danas u vozu od kuce do aerodroma upoznah Slovenca Mihu i njegovu porodicu, Vidim, uzvrtili se na stanici oko automata za karte za Amsterdam, pa rekoh:”Da vam pomognem?” “Moze,” rece Miha, Pliz, sve na engleskom. Ostatak puta pricali smo na hrvatsko/bosansko/slovenackom o zivotu, ratu, logoru… Obecao je da ce me naci na fejsbuku, a i nasu grupu, jer jos nemam nove vizitke. Bili su u Parizu, pa sad par dama u Holandiji. Kroz buku polupijane mladezi u narandzastim majicama, jurili smo prema Amsterdamu.

“Fino se provedite!”

Neka vas, Slovenci

Trnopolje, august 92'               Prvo jutro u Trnopolju, po dalasku iz logora Omarska. Bivši radni kolega, Ključko, vodi me na čaj . Poslije čaja i obilnog doručka, obilazim logor ( još uvijek ograničen bodljikavom žicom). Susrećem poznanike, prijatelje-pozdravljamo se, razmijenjujemo po koju riječ, raspitujemo se o poznanicima. Novosti iz Ljubije, Prijedora, Kozarca, Brda..... Od više njih čujem:" Ante, čuvaj se , tražili su te noćas." ???   Idem dalje, tražim zatočenike deportovane iz Keraterma. Da li je i Bijeli, moj kum, među njima ? Srećem prijatelje iz Puharske, pitam za Bijelog, kažu, tu je negdje. Bože, hvala ti, živ je ! Nalazim ga, grljenje, ljubljenje, suze radosnice, sreća do beskraja. I on mi kaže da me je neko od stražara tokom noći prozivao. "Pa  zar i ovdje ?", pitam se u strahu. Bijeli mi daje da jedem. Nema problema. Još jedan doručak mi neće naškoditi. Jedem.  U tom momentu pometnja među logorašima. Približava se jedan stražar. Čujem ga iza leđa :" Pa, Ante, gdje si, tražim te cijelu noć :" Duško, prijatelj iz djetinjstva, donio mi hrane i cigareta. Predaje mi poklone. Osjećam u njegovim riječima stid,da smo na različitim stranama. Stid, da nas sve vidi u ovakvom stanju. Odlazi. Raja iz Puharske mi iznalazi par komada odjeće da se presvučem. Pašu mi i dječiji brojevi.         Tokom dana šetam se logorom. Susrećem mnoge drage ljude. Ipak nas još ima. I Nikola( Grgić), kojeg sam upoznao u Keratermu je tu. I "Banjaluka" i .... srce kad mi nije iskočilo od radosti- jedan od mojih "adoptiranih" dječaka iz Keraterma je tu. Mrsav, prljav, smrdljiv, krastav, gladan, nema u njemu 20 kila. Ugledao me, skočio mi oko vrata, ljubi. Brada mu podrhtava, suze cure niz lice, ali ne plače....on je već veliki, proživio je već dva života. Još dijete, ali sa očima koje su vidjele i previše. Držim ga dugo u zagrljaju, stišćem, k'o najrođenijeg, najmilijeg....a imena mu nikad saznao nisam.       Tokom dana još jedan neočekivani susret sa jednim uniformisnim. Mile iz Prijedora, prijatelj iz nekih drugih vremena. Došao je u posjetu našem zajedničkom prijatelju.Kažem mu, Nizo ( Nijaz Badnjević) je ubijen. Mile plače. Pita me za Ednu. Sklopljenih očiju odmahujem glavom. Mile mi ostavlja cigarete, Nijazu namjenjene i odlazi. Bježi. Ne okreće se. Znam ga, na različitim smo stranama, ali sa istim mislima, istim bolom. Naš zadnji susret.      Slijedećih dana, ohrabren prisustvom internacionalnog Crvenog križa i pod zaštitom mog "tjelohranitelja" Zorana- čuvara logora, prilazim, razgovaram i sa drugim stražarima.  Srećemo  Kobu, Asafovog ( Kapetanović) konobara iz "Galerije".  Pričam mu za Asafa i njegovu sudbinu. Koba me gleda podsmješljivo i kaže.......ma, to što je rekao, nije i ne može izaći iz ljudskih usta. Od čovjeka (?) u kojeg se Asaf kleo, ruku za njega davao.....Tri izgovorene riječi, ali dovoljno da mi pokopa sve misli o boljem, zajedničkom životu, o pomirenju, o oprostu, zaboravu. Zoran, zgražen, zgađen nad Kobinim riječima kao i ja, vuče me za ruku, odlazimo. Ne progovaramo više ni riječi. Mislimo isto.   Sretan sam da postoje Zorani, Mile, Dušani ( koji su prisiljeni na nošenje uniformi i pušaka), ali Kobe.....dok bude Kobi i njemu sličnih, nekog boljeg života i suživota nije za očekivati.  Ili dok Zoran, Mile i Duško ne dignu svoj glas. Čekam. Čekam već 20 godina.     PS. Sjedim, pišem ovo i slušam Sabaton- "attero dominatus". Boljeg naslova za sadašnju situaciju u prijedorskoj općini ne bi smislili ni Andrić, Meša i Krleža zajedno.

Cvijet koji su nosili posjetioci Omarske, 9. maja prosle godine. Danas, ulaz u logor Omarska nije bio dozvoljen. Danas je, na prijedlog Edina Ramulica iz Udruzenja Prijedorcanki Izvor, mala grupa logorasa i aktivista dosla do kapije Omarske i polozila cvijece, uprkos protivljenju 'strazara' i uprkos pismu Boracke organizacije iz Omarske 'da prate situaciju i ko ce doci u Omarsku 9. maja'. Mozda je posjeta 9. maja prosle godine bila vaznija zbog veceg broja ljudi, dolaska Zena u Crnom i grupe Spomenik i 4 lica Omarske, govora Stase Zajovic i Milice Tomic, dolaska predstavnika nekoliko ambasada, OHR-a, clanova Predsjednistva Bosne i Hercegovine Izetbegovica i Komsica... prosle godine je posjeta na kraju dozvoljena. Ova danas obavljena je bez 'obezbjedjenja' Policije RS (jer ulaz nije dozvoljen), bez visokih gostiju i UPRKOS PROTIVLJENJU NACELNIKA OPSTINE PRIJEDOR MARKA PAVICA! Skidam kapu svima koji su danas dignute glave otisli u Omarsku, pogotovo Edinu Ramulicu koji je iznio ovaj prijedlog. Porucujem i Mittalu i Marku Pavicu, 1992. covjek optuzen za genocid, Radovan Karadzic i covjek koji je za zlocine po Prijedoru dobio 40 godina zatvora, DOZVOLILI SU ULAZ U RATNOM STANJU (I TO STRANIM NOVINARIMA) U LOGOR OMARSKA 5. AUGUSTA 1992. DOK JE U NJEMU BILO 2300 IZMUCENIH, GLADNIH ISPREBIJANIH LOGORASA!!
STIDITE SE!! VI STE DANAS OSRAMOTILI I SRPSKI I ENGLESKI I INDIJSKI NAROD! I NI POMISLITI NEMOJTE DA CE OVAJ 9. MAJ OSTATI NEZAPAMCEN! PROSLI JE IZAZVAO REAKCIJE U AMERICKOM KONGRESU I EVROPSKOM PARLAMENTU. ZA OVAJ, CIJELI SVIJET CE DA ZNA! CUVARI OMARSKE

Pozdrav Cuvarima Omarske koji su danas bili pred kapijom Bosanskog Ausvica: Edin, Mirsad, Sudbin, Ervin, Emsuda, Budo, Jasna, Emso, Nijaz i ostali. Uz vas smo

Pozdrav svim clanovima grupe Cuvari Omarske,

veceras nas je 4837, sto znaci da je u posljednjih 24 sata grupu napustilo oko 10 clanova, vjerovatno nakon postavljanja posta o pravilima ponasanja na ovoj stranici.. Iako mi je zao i tesko sto je tako, postujem njihovu odluku. Ne samo da je postujem, razumijem ih jer znam da su neki od njih izgubili svoje najmilije na najsvirepiji nacin. Ubijeni su im clanovi porodice, komsije i prijatelji onako kako se ja ne bih ponasao prema zivotinji, a kamoli insanu, covjeku. I zao mi je, jer su medju njima i moji dobri Kozarcani i logorasi koji prije 1992. nisu tako mislili o drugima. Razumijem ih jer je i moj zivot unistavan 1992., spaljivanjem mog doma u Kozarcu, a s njim i svega sto je bilo moje. Ali, na srecu, nije unisten. Nakon pustanja s Manjace decembra 1992. u dzepu mi je ostao zahrdjali kljuc kuce koje vise nije bilo. U njoj je ostala moja eba, zena koja je odhranila mog oca, a zadnjih godina zivjela u nasoj kuci, tako da je pomalo odhranila i mene. Ona, Zlate Krkic, stara Kozarcanka i muslimanka imala je jos jednu, posljednju zelju, da sama sakupi novac za svoju dzenazu. Novac je sakupljala dugi niz godina tokom mjeseca Ramazana, od vitri koje je svake godine dobivala od Kozarcana i ucenja jasina za njihove mrtve. Novac je i sakupila, ali dzenazu nije docekala i nikad nije ukopana po muslimanskim propisima. Zlate Krkic je jedna od 1000 preostalih 'nestalih' stanovnika prijedorske opstine (od preko 3200 pobijenih i nestalih). Denazu joj je, tek prosle godine, klanjala i jasine proucila moja prijateljica Zilha iz Sarajeva, za sta sam joj neizmjerno zahvalan. I eba, a i moji roditelji ucili su me da budem posten i pravedan i da ne mrzim ljude. Ona mi nikad nije pricala o strijeljanju 94 Kozarcanina, civila, 1944. godine na jedinom trgu u Kozarcu od strane 'partizana', onih koji su trebali da brane moju zemlju od nacista. Ali mi jeste pricala, s gnusanjem, o masovnim ubistvima Srba na Zajednicama koja je naredio nas dalji rodjak, ustasa, Husein Mujagic. I ja sam 1992. zamrzio Srbe nakon pogroma u Prijedoru. I ja sam se jednom zarekao, nikad vise 's njima' ni za sto, ni u kucu, ni ruku pruziti, ni druziti se. Dok 1998. nisam upoznao jednog Gorana u kojem sam prepoznao dobrotu, razumijevanje i tugu zbog moje sudbine i sudbine svih prijedorskih nesrba. Tih godina sam poceo da da shvatam da nisu svi isti i da bi moja mrznja bila upravo ono sto su zeljeli oni sto su nas pobili, mucili, i protjerali. Shvatio sam i to da ona ni nakon 1945. nikog nije mrzila, jer da jeste, ja bih to znao i osjetio. Shvatio sam i to da je moj put, njen put, a da bi me dalja mrznja vise priblizila tim zlotvorima, nego onima koji su zbog te mrznje na pravdi Boga pobijeni. Shvatio sam da je nasa lijepa zemlja, ponosna Bosna i Hercegovina uvijek bila primjer tolerancije, postovanja i suzivota u ono davno vrijeme kad je katolicka inkvizicija po Evropi ubijala i proganjala Zidove i sve one koji su drugaciji. Shvatio sam da su upravo u Bosni, Spanski Jevreji nasli utociste. Cuo sam od starog Davida, koji se, kao Jevrej, vec pedesetogodsinjak, 1992. pridruzio Zelenim Beretkama da brani Sarajevo. Kasnije sam cuo da je moje Sarajevo branjeno i od strane Srba. Prva slavna zato nosi nadimak 'pravoslavna'. Dok su oni klecali u rovovima 1993., ja sam mrzio Srbe u inostranstvu...a sa mnom i mnogi Bosnjaci, 'patriote'. Shvatio sam da je upravo ta podjela, prvo genocidom po Bosni, a zatim stvaranjem mrznje medju prezivjelima, upravo ono sto su zeljeli i kreirali Milosevic, Karadzic, Mladic, Plavsic, Krajisnik, Zupljanin, Kupresanin, Stakic, Drljaca, Mejakic, Kovacevic i njihovi sljedbenici. I jedini nacin da se nasilno odvoji komad Bosne ponosne, a od Dobrih Bosnjana, jakih, a dobrih ljudi, napravi narod koji mrzi, je bio da se jedni ubiju jednom, a oni drugi, prezivjeli dva puta. Jednom progonom iz Bosne i Hercegovine i unistenjem svega sto su u zivotu stekli, a zatim i time da se od njih naprave nacionalisti s one druge strane koji ce nastaviti svoj zivot mrzeci druge. Zato vas sve koj iovo citate pozivam, budite pametni i razumni, svi jedan zivot zivimo. Ne razmisljajte o osveti i mrznji. Rat je, hvala Bogu, stao. Ali nasa Bosna jos nije ona zemlja kakva je do 1992. bila. I ako vam je stalo do cuvanja casti vasih mrtvih, ako vam je stalo do domovine, borite se casno, posteno i s razumom. Ja ne znam sta je to u ljudima da su u stanju da cine onakve zlocine od kojih mi se i danas povraca. Ja ne znam zasto je nekom bilo zadovoljstvo pisati po jednoj zeni u Omarskoj i urezivati joj krst na licu. I vjerujte, ne zanima me vise. Znam da su ona, koju nisam ni poznavao, i mnogi koje veceras ne spominjem moj zavjet, moj dug, moja inspiracija da vratim ono sto se vratiti moze. Njih vise ne mozemo vratiti. Mozemo vratiti njihova imena uklesana u zidovima Bijele Kuce u Omarskoj, u Trojci u Keratermu, u Domu u Trnopolju i u sred Prijedora, tamo gdje sad stoji crni krst. Mozemo dostojanstveno i dignute glave reci, niste nas pobili ni nas ni nasu cast, j...e se! I mozemo od Prijedora, a i cijele Bosne i Hercegovine, ukljucujuci njen (u svakom pogledu) manji entitet, napraviti ono sto je uvijek bila: Zemlja dobrih Bosnjana svih vjera. Za mene, prvi korak je Memorijalni centar u Omarskoj. Nijemci su napravili spomenike po Berlinu u sjecanje i cast svojim zrtvama, i Srbi ce praviti Memorijalni centar u Omarskoj! Pa onda u Trnopolju u kojem je sad spomenik srpskim vojnicima, pa u Keratermu i gdje god su ljudi ubijani samo zato sto su drugaciji. I tek tada Prijedor ce biti primjer suzivota, danas nije, iako to nacelnik opstine, Pavic, cesto voli reci. Svi vi koji ste ogorceni, ljuti, bijesni, tuzni, osvetoljubivi, ispaceni, umorni... dajte sansu srpskom narodu da i on shvati ovo sto pisem. Dajte sansu Milici, Srdjanu, Vladi, Mirjani, Mileni, Dejanu, Mariji, Jovanki, Stasi, nasoj Prijedorcanki Nikolini, da zine i zagalami kao sto mi galamimo jer ne mozemo vise da cutimo! To su prvi medju 'njima' sto smiju i hoce da kazu. To su vjesnici proljeca, ljubicice koje treba da cuvamo, a ne gazimo, kao sto smo mi gazeni jer smo drugaciji. Milica Tomic je 9. maja 2011. na dan pobjede nad fasizmom i na Dan logorasa Bosne i Hercegovine u sred Omarske odrzala govor od kojeg se jezila koza na rukama. Dignute glave, s ponosom i tugom rekla ono sto svi vi zelite cuti. Ali, ako nastavite pisati o osveti, o mrznji o 'njima svima istima', otjeracete ih. jer i oni su ljudi i vole svoj narod, a ne osjecaju se krivima. Ti sto su krivi, nisu tu medju nama. Neki od njih su vec otisli i srce me boli zbog toga. neki od njih su spucali iz Beograda u Omarsku da na plahu izvade dokumente iz katastra da vide ko je vlasnik logora Omarska da znamo koga da napadamo pored Mittala jer nam ne da da napravimo Memorijalni centar na tom prokletom mjestu, u toj crnoj rupi covjecanstva. Kazem, neki su vec otisli, a ako nastave odlaziti jer ih boli i vasa tuga i vrijedjanje njih kao osoba samo zato sto su Srbi, onda ja vam ja, nakon 8 godina borbe za Memorijalni centar u Omarskoj, jasno i glasno kazem, idem i ja! Meni ne treba spomenik mrznji i osveti vec spomenik za mrtve i opomena za zive. Mesto gdje ce ljudi na rijeci zla napraviti most mira. I svi vi koji ste davno otisli iz Bosne, koji u Omarsku nikad niste usli, stali nad masovnu grobnicu, dobro se zapitajte, imam li ja prava da napadam sve Srbe ako znam (a sad znate) da se neki od njih bore za moje mrtve vise nego ja sam. Ako vam treba pomoc, ja cu vam reci. I za kraj, vjerujte mi, jak sam kad treba, blag sam kad treba. I ja sam govorio u Omarskoj 9. maja 2011., istina potpuno neplanirano. I gledajuci u policajce Policije Republike Srpske koji su bili 'obezbjedjenje' u istim onim uniformama kao i 1992. kad su nas mlatili k'o stoku, viknuo: IMA DA ga BUDE! I ima da ga bude. A kome se ni ovo ne svidja, ... pa neka ide. Za kraj, sto kaze Elmina, LIJEPA NASA BOSNA! :)

Logor Omarska„Zar nisi mogao otići iz Prijedora", pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati".

Elitocid je svjesno, namjerno i planirano neutraliziranje utjecaja određenih elita, te određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na svoje stanovništvo. To je pokušaj eliminacije prvaka jedne nacije. 15 godina kasnije, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, mnogi Bošnjaci koji su bili izloženi elitocidu, još se ne mogu reintegrirati u sredinama u kojima su doživjeli strahote, šikaniranje i maltretiranje, i to se u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a  elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež.  Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. Kako je napredovao elitocid, tako se on pretvarao u genocid protiv Bošnjaka.

U proljeće godine 1992 britanski TV-reporter Michael Nicholson je prvi put upotrijebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske paravojne formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunac, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni ) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.

Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno  uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida protiv Bošnjaka.  Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika sustavnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocide istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji  od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, vođe) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida  u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definirajući  uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini. On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, međusobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u  cilju  vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama.

Dakle osnovna svrha elitocida u Bosni i Hercegovini  bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima  žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogućavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter.

"Ovako nesto je trebalo dozivjeti ali je jos bolje ovako nesto prezivjeti!"-

dr. Eso Sadikovic, logor Omarska

Šehid Eso Esad Sadiković, dokaz Prijedorskog elitocida

 Novinska vijest od 28.jula 2007. godine: u Prijedoru je danas na stadionu Poljana u naselju Zagrad organiziran ispraćaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkoviča kod Sanskog Mosta. Na zajedničkom ispraćaju bilo je oko 20.000 Prijedorčana. U vijesti su navedena i imena žrtava. Pod rednim brojem 130 navedeno je: Sadiković Hasiba Esad, 17.06.1948. Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunić u svojoj knjizi „Doktor Eso" napisa: "Ko je ubio doktora Esada ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995".

 Eso je tako otišao u red nevino pogubljenih mučenika, šehida. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mržnje onih zlih likova koji se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića po naslovom „Komšiluk na probi", Eso je napisao kolumnu za „Kozarski vjesnik" u kojoj je između ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi  i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje.U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni".

Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u „Kozarskom vjesniku", Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom "demokratskom" preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logore smrti, od kojih je najgori bio Omarska.

 „Zar nisi mogao otići iz Prijedora", pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati".
U noći između petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se". U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese i svih Esa širom Bosne i Hercegovine. Jer Eso i Ese su simboli nesalomljivog bosanskog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bosanskohercegovački čovjek, nacija, društvo i država. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu i sve Ese u nepostojeće bošnjačko historijsko pamćenje, da tako njihove vrijednosti poštujemo i slijedimo. Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosanskohercegovačkih čaršija je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.
Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta UN. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu i sve Ese u Bosni i Hercegovini? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni  personificiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Planetarna pravda će pobijediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.
Da li  imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?

Prijedor je mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog građanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon prijedorskog genocida i svih bosanskohercegovačkih genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li  imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?
Genocid nad Bošnjacima  ne tiče se više samo Bošnjaka - on je od kraja 20-og stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti.  Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.  Institucije entiteta RS, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci, Srbi i Hrvati u institucijama dejtonske vlasti moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona (Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara 2007.) nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog ekspanzionističkog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma.

U entitetu RS očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. Od 1995. do 2010. godine Bosna I Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika srpska četnički antibosanskohercegovački projekt trebaju odstupiti iz strukture vlasti koja se bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni ne shvataju ili ne žele da shvate da se entitet RS pokazuje kao čuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države" na tlu države Bosne i Hercegovine.

Da li je moguće da djelo genocida ostane postojati na tlu države BiH?  Danas ponovo treba pokrenuti to pitanje u kontekstu priče o ustavnim promjenama, jer ne može se iz genocida izvlačiti pravo, beneficije,  ne može se na osnovu genocida ostvarivati pravo na bilo šta. Zločinom genocida stvorila se RS na tlu Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred institucijama prava. To, naravno, nije cjelokupan srpski narod.  Dakle, ne smijemo genocid nad Bošnjacima  pretvoriti u „manifestacije obilježavanja genocida", a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde.

 Emir Ramić

Nocas do 3 nisam zaspao. Da me pitas zasto, ne znam. Valjda zato sto danas letim za Cikago. Sjecam se da sam dugo bio u nekom cudnom polusnu, ali ne u onom koji je blize snu nego javi, kao kad zaspivas nocu, pa te samo ponese, nego onom koji je u stvari java prije sna, sa raznim slikama pred ocima. Ono, kad ti misli samo nekontrolisano lete, ali znas da si budan. Kao kad popodne, nakon prve smjene prilegnes na kauc, pa uz zvuk tv-a, buku tramvaja ili djeciji smijeh na par sekundi utones u san, pa se odmah vracas. Istina mrzovoljan. Nocas nije bilo niceg od sveg toga. Tamno je bilo. I tiho. Pohladna aprilska noc. I poluotvoren prozor u potkrovlju iz kojeg je grlila vlazna hladnoca holandske noci i probijalo malo vise svjetla nego sto je soba nudila. Udebljao sam zimus, pa i hrcem u zadnje vrijeme. A cesto do kasno uz internet (fejsbuk, mejl, sah, kozarac.eu, mojprijedor.com, kozarac-mutnik.be, kozarac.ba, avaz, slobodna evropa, blogger.ba,…pa opet sve ponovo,) popijem i casicu bijelog (ili ako nema, crvenog), pa me zena, nakon sto se konacno, taman ugnijezim na madrac, torpedira u potkrovlje. “Bjezi, smrdis na vino i hrces!” Nije da me ne voli, ali voli i svoj miran san. A volim i ja svoj. Osim toga, uz ovu nemirnu, bosansku dusu, sna ili nema ili cesto nije miran. U potkrovlju, carsaf na seciji na koju zalegnem je rebrast, tako da mi se djeca cesto ujutru smiju ako sam spavao bez majice jer su mi ledja crvena i izrezbarena k’o reseto. Nocas Anto, logoras Omarske, u jednoj od svojih prica zapisa moje rijeci od 9. maja 2011: ”IMA DA GA BUDE!” Dugo sam poslije mislio na njega i njegove ljubijske karte. Ima da bude Memorijalni Centar u Omarskoj. I bice… znamo ja i Anto i njegove karte, a s nama i vec 4600 Cuvara na Fejsbuku… “Ipak se krece” rekla bi moja nastavnica geografije, Jasna, citirajuci Galileja. Na zidu, u mraku, s druge strane, ispod krova, polijepio sam razglednice gradova koje sam obisao. Od malena sam mastao da cu putovati. I nakupilo ih se za ovih cetrdeset, to jest zadnjih deset. Prvi (pravi) poslovni put odnio me u Portugal; Lisabon i Azori. Nikad zaboraviti necu onaj mir i tisinu u sred Atlantika na ostrvu Horta, septembra 2003. Tako mali medju zvijezdama u ‘Peter’s pub’. Sjetih se i prvog broja stripa Marti Misterija. Trazio je Atlantidu u dubinama Atlantika oko Azora. A s druge strane bio je Djil, kauboj modernog doba. Jahao je vranca u pravcu Cikaga. Igrao rulet ulazuci sve na 9. i dobio. Poslije su ga prebili i oduzeli novac… Znam i melodiju te 2003. u Horti koja mi se urezala u sjecanje, potrazicu je sutra na youtube, pa staviti na fejsbuk. Sjecam se i vjetrenjaca na ostrvu i onog zgodnog Portugalca plavih ociju sto je licio na mog Dadu rahmetli. Rekli su nam kasnije da su se u neka davna vremena Holandjani nastanili na Azore. Otud vjetrenjace i plave oci, a portugalske. Meni su, Boga mi, one, njegove, bile k’o bosanske, Dadine… A ne zaboravljam naravno ni ono zadnje popodne na tvrdjavi u Lisabonu. Kako bih… Od nas 10-ak iz grupe strucnjaka iz raznih zemalja Evropske Unije, ostasmo samo ja i koleginica iz Spanije, pa smo malo prosetali gradom, kupili par sitnica i popeli se na tvrdjavu. Pogled na grad, rijeku i crveni most je velicanstven. Most je isti kao u San Francisku. Sto bi rek’o profesor Nalic: ”Isti, istovjetan, potpuno identican”. A, Mrsic bi iz zadnje klupe na ovo odgovorio:”Ma, znaci, isti ti kurac, druze profesore?  . Nalic bi opet uz osmijeh uzvracao: ”Ma bravo, Mrsicu”, pa se grohotom nasmijao, dok mu Adamova jabucica postaje k’o ‘pofina’ jabuka. Kad smo se htjeli slikati, ja i koleginica B. na tvrdjavi L. u zemlji P., prvo je ona slikala mene, pa onda ja nju. Nismo se nesto ni poznavali, a ni upoznali tokom puta. Vise mi je sjeo dobrocudni Belgijanac Erwin. Ne da ne volim zene, ali izmedju posuplje zene i pametnog muskarca, biram ovo drugo. Osim ako nisam bas zagorio… Slikali smo se znaci odvojeno, ja nju, ona mene, jer sve su prilike bile da se nikad vise necemo ni vidjeti. Medjutim, jedan ‘obazrivi’ turista, ‘skontao’ da upravo vidi par zaljubljenih koji ‘jadni’ samo slikaju jedno drugo (‘jer ih zajedno nema ko uslikati’ – pomisli kreten), pa je ponudio da napravi i fotografiju nas zajedno. Glupo se smjeskao, istrgao oboma aparate iz ruku i na losem engleskom (naglaska se vise ne sjecam) vikao:”Hajde, hajde, ne stidite se, uslikacu vas”. Ja i B., uz blago negodovanje, nadjosmo pogodno mjesto, crveni most iza nas, i lik nas uslika. Medjutim, posto je ja ne zagrlih (a i sto bih,) ‘intuitivni’ fotograf se uzvrpolji:”COMOON MAJ FREND, HAG HER, HAG HER, YES, YES, KLOZER, KOM KLOZER”. Mislim se: “Nemoj me, jarane, da mi je do nje, snas’o bi se sam, 10 dana je gledam, ne prdi u galon, pritisni to dugme i ganjaj one Japance da ih slikas”, ali se lik na moje i njeno ustrucavanje tekar (bosanski za:”tek onda” ) uzvrtio. Cini mi se da je mislio da sam ja neki smokljo koji se boji zagrliti djevojku i dok se slika, pa se oslilio u svojim naporima i sve cinicnijim osmijesima. Na kraju, vise je uzivao u tome sto je on faca dok nas parkira jedno uz drugo, a most iza nas, a ja, kao smusen, nego u tome sto nam cini uslugu slikanjem… . Do tad, rezervisana B. se protivila, a onda sama prisla (da ne kazem, nadosla) na odstojanje da sam mogao da osjetim njen parfem, i miris koze, a i ona moj. Nasmijala se na kraju, pomalo kurvanjski, pogledala me u oci i rekla:”hhhmm… ok. . Grlimo se!” Tako je nastala slika s Lisabonskim mostom iza nas koju nikad nisam vidio, a sad je prvi put opisujem.

Jedna od lekcija koje sam naucio u ratu je da dobro ne prepoznaje, pa zato i ne razumije zlo. Zato su mnogi dobri, a jaki ljudi, mucki pobijeni od strane losih, a slabih ljudi. Jednostavno nisu mogli ni vjerovati ni zamisliti da mrznja i zlo mogu ici do tih dubina ljudskog 'karaktera'.

Jedna od lekcija koje sam naucio u post ratno doba je da zlo ne prepoznaje, pa zato i ne razumije dobro. Ne razumije ni da su dobrota, patriotizam bez koristi, postenje, postovanje i cast stvar izbora, stvar nacina zivota. A ne znak slabosti. Zato me mnogi ne poznaju, niti mogu poznavati. Samo se u nasadjuju na hridi vlastite sujete, zavisti, niskosti. Ko umrtvljeni tankeri u tamnoj noci bez svjetionika.

Vratih se juce iz Londona. Nezaboravna dva dana...  

"Sve hocu da ti napisem, pa ili ne stizem ili me nesto sprijeci. Nije da nisam znala za price iz logora. Cula sam svasta radeci u OSCE-u dugo vremena. Ali, kako citam ovo sto ljudi pisu u grupi, ova autenticna svjedocenja koja ljudi pisu skruseno i tuzno kao da se sa tim dozivljajima jos bore i danas, bas me pogodilo. Cijeli dan mislim o tome. Sve svoju djecu stavljam u tu poziciju pa me prosto neki uzasavajuci strah uhvati da ti ne mogu opisati.
Veliki si borac! S obzirom sta si prezivio iznenadjujuce si smiren i jasno, pismeno, pametno, svjetski razmisljas. To mi je drago vidjeti. Drago mi je da jos ima takvih ljudi. Vidim da ih u grupi ina FB ma dosta. Ima i onih drugih, na zalost, koji se nisu izborili sa mrznjom i koji je otvoreno ispoljavaju kao prijetnje, kletve itd. Ne daj im da kvare duh ove grupe. Nedozvoli da se stidimo zbog njih (koliko god nam je tesko i koliko god da je njihova zrtva neopisiva). Razumijem iz dubine duse bol koju osjecaju ali nije to opravdanje. Ne daj im molim te da sramote to dostojanstvo koje ste sacuvali vi koji ste prosli najgore. Ja ti skidam kapu jer mogu samo zamisliti kako to nije jednostavno nimalo nakon svega sto si prezivio. Svaka ti cast! A i hvala ti, jer ovakvi kao ja zbog takvih kao ti imaju ipak cemu da se nadaju u smislu da ono drustvo u Bosni ima sansu.                    --------------" L.